Projekt „Hrvatska i Europa: institucije i pojedinci u razvoju modernoga društva i države“ obuhvaća najnovija istraživanja o razvitka modernog društva na prostoru hrvatskih zemalja od konca 18. stoljeća do prve polovici 20. stoljeća te kroz različite političke, gospodarske i društvene teme nastoji nadopuniti već postojeća saznanja, ali i otvoriti nove istraživačke teme. Provođenje istraživanja naznačenih tema nužno je za bolje razumijevanje transformacije hrvatskog društva u 19. stoljeću sa značajnim posljedicama koje su se osjećale i tijekom čitavog 20. stoljeća, a možemo reći u nekim segmentima i danas. Metodologija istraživanja obuhvaća različite pristupe pojedinih istraživača od analize i sinteze sadržaja, kauzalne i komparativne metode do prozopografskog pristupa. Većina tema unutar ovog projekta u literaturi je tek djelomično proučavana, ali neke teme, poput nacionalno-integracijskih ideja, detaljnije su obrađivane, što ne znači da je njihovo istraživanje završeno.

1. Stožerna tema projekta jest: Vodeći dužnosnici i službenici Zemaljske vlade bana Dragutina Khuen-Héderváryja (1883.-1903.). Naime, ustroj i djelovanje mnogih važnih hrvatskih institucija u razdoblju dualizma (1867.-1918.) slabo je istražen i poznat, a navedeno vrijedi i za Zemaljsku vladu (službeno: Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada) čiji je ustroj i djelokrug određen 1869. godine, godinu dana po usvajanju Hrvatsko-ugarske nagodbe i zaokruživanju (sub)dualističkog uređenja Austro-Ugarske Monarhije. Jednako tako, tek u manjoj mjeri su istraženi životopisi vodećih dužnosnika vlada, uključujući i banove, a taj se nedostatak naročito snažno osjeća kada je riječ o nižim razinama (savjetnici, tajnici, nadzornici). Velik korak u istraživanju strukture nosioca vodećih institucija prednagodbene te prvih pet godina nagodbene Hrvatske, uključujući i Vladu, učinila je prije gotovo četrdeset godina Agneza Szabo dvosveščanom knjigom Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860-1873 (I-II, Zagreb 1987.-1988.), ali ta knjigu u međuvremenu nije potaknula nastavak istraživanja za naredno razdoblje. Posljedica je da hrvatska historiografija još uvijek nije ponudila osnovne podatke o dužnosnicima i službenicima nagodbene Zemaljske vlade, ali i za hrvatske vlade u kasnijim epohama. Stoga se u tom pogledu zaostaje za zapadnim historiografijama, ali i za susjednom mađarskom historiografijom. S obzirom na navedeno, u okviru će se nastojati – s polazištem na arhivskim fondovima Zemaljske vlade i ključnim onodobnim periodičnim publikacijama te uvelike uz oslonac na metodu prozopografije – nastojati podrobno istražiti ustroj, djelovanje i strukturu Zemaljske vlade u razdoblju banovanja Dragutina Khuen-Héderváryja (1883.-1903.), a dodatnim bi se istraživanjima dodatno produbili istaknutijih dužnosnika vlade te bi se nastojalo ponuditi i odgovore na neka druga, dosad posve zanemarena pitanja (pitanje kontinuiteta s obzirom na predkhuenovsko razdoblje, suodnos podobnosti i stručnosti, i slično). Takvi rezultati bit će nedvojbeno znanstveno uporabljivi za bolje razumijevanje političke i društvene povijesti u promatranom periodu.
2. Značaj teme Sraz moderne i antimodernističkih struja u hrvatskom društvu, 1861. – 1918. leži u činjenici da u hrvatskoj standardnoj historiografiji nije dosada sustavnije istraživana. Izuzevši kapitalno djelo povjesničara komparativne književnosti Zorana Kravara i njegove koncepcije o „protusvjetovima“ (2003), kao i sociološko-politološke rasprave koju su potaknuli Aleksandar Štulhofer i Ivan Burić radom o „egalitarnom sindromu“ koji je naslijeđen iz tradicionalnih društva kao prepreci modernizacije (2015), uz dopunska saznanja iz radova povjesničara umjetnosti i teologa, može se ustanoviti da su se povjesničari uglavnom bavili praćenjem hrvatskoga puta prema modernom društvu u kontekstu koncepcije nacionalne integracije slijedom ocjena Mirjane Gross i njenih sljedbenika. Glavna hipoteza projektne teme polazi od činjenice da su u drugoj polovici 19. stoljeća provedene mjere koje su poticale modernizaciju društva o čemu su na različite načine pisali povjesničari, sociolozi i filozofi. Činjenica modernizacije polazi od pretpostavke da su u tom povijesnom ozračju nagodbene Hrvatske, ali i u širim obzorjima Austro-Ugarske (znatnoga dijela srednje i jugoistočne Europe), bitno mjesto zauzimale tradicionalne struje koje se mogu definirati kao nositelji antimodernizma. U tom se pogledu istraživanje koncentrira na one skupine i pojedince koji su pružali otpor ili su sa skepsom gledali na promjene u sferi politike i gospodarstva, napose u reagiranju na ideje prodora liberalizma, progresivnosti (naprednjaštva), industrijskoga kapitalizma, demokratizacije društva, imperijalizma i s njima povezanih fenomena. Istraživanje bi utvrdilo jesu li pristaše antimodernizma djelovale unutar političkih stranaka ili su nastupale na druge načine. Ispitala bi se socijalna podloga protivnika modernizma, utvrdilo bi se u kojoj su mjeri zastupali anakrone ideje i jesu li predstavnici vlasti ignorirali ili opravdavali njihove nastupe. Rezultati istraživanja bili bi dobar temelj za propitivanje srodnosti između antimodernističkih struja i ekstremno desnih ideologija u međuraću o čemu je dosadašnja historiografija posvećivala pozornost na reduciran i nerijetko pogrješan način zbog nedostatka empirijskih istraživanja. Raščlamba bi obuhvatila i značaj prožimanja u agrarnom području, ciljajući na ispitivanje odnosa plemstva i seljaštva prema utjecaju modernizacije poljoprivrednoga gospodarstva. U tom bi se smislu odgovorilo na pitanje o socijalno-političkim varijablama koje su sagledavale promjene u sastavu stanovništva, odnos prema dinastičkim vlastima i utjecaju moderne na pitanja nacionalnoga identiteta. Tema bi tako bacila više svjetla na tezu o linearnom procesu evolucije društva. Predložena projektna zadaća obuhvatila bi i dosad neobrađenu temu tranzicije u Vojnoj krajini koju bi obradio doktorand Goran Ovčariček, pri čemu bi se osobito usredotočio na proces (re)integriranja područja bivše Vojne krajine u Hrvatsku na primjeru Varaždinskog generalata. Time bi se ispitalo kako je dokidanje vojne uprave utjecalo na razvitak područja koja su se pridružila tzv. civilnoj Hrvatskoj i u kojoj se mjeri tamo prožimao odnos modernih i protumodernističkih struja na području uprave i gospodarstva. Prikupljanje materijala bi se pretežito provodilo u domaćim arhivima (Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Zagrebu, NSK u Zagrebu – trezor, Sveučilišna knjižnica u Splitu, Državni arhiv u Osijeku), a uz materijalnu potporu i u inozemnim arhivima (Beč radi komparacije s monarhijskim prostorom i Beograd radi komparacije sa susjednom Kraljevinom Srbijom) kako bi se utvrdile sličnosti i razlike u diskursima antimodernista. Istraživanje bi ciljalo na proučavanje izvornoga gradiva, relevantne periodike i ego-dokumenata. Dizajn istraživanja navedenih tema temeljio bi se na kritičkoj analizi i diskurzivnoj interpretaciji prikupljenih materijala.
3. Pojedini segmenti teme Hrvatsko-mađarske političke veze: politike i djelovanje „mađarona” i unionista do sada su istraživani u sklopu nekih projekata te su rezultati tih istraživanja prezentirani u obliku znanstvenih radova. Ponajviše su proučavane ideje koje su „mađaroni”, odnosno kasnije unionisti zastupali te njihov odnos prema političkim protivnicima, dok je istraživanje pojedinaca, pristaša promađarske politike, ostalo vrlo ograničeno. Svrha istraživanja je dobivanje potpunije slike hrvatskog političkog života u drugoj polovini 19. stoljeća s posebnim naglaskom na istraživanje djelovanja pojedinaca koji su zastupali promađarske ideje, jer su „mađaroni” u svoje vrijeme, a unionisti u svoje imali jednu od važnijih uloga u političkim previranjima u hrvatskom društvu. S obzirom da su uz to bili i dionici vlasti, kroz istraživanje njihova stranačkog djelovanja proučavat će se i njihov utjecaj na transformaciju hrvatskog društva u procesima modernizacije. Metodologija istraživanja teme obuhvaća različite pristupe, analizu i sintezu sadržaja, deskripciju te kauzalni i komparativi pristup. Poseban naglasak u istraživanju stavit će se na vodeće ličnosti među promađarskim političarima u Hrvatskoj npr. Antuna Danijel Josipović, Levina Rauch o kojima još nedostaju zaokružena historiografska istraživanja. Iako literatura o spomenutoj temi nije brojna valja spomenuti da su se njome ponajviše bavili Željko Holjevac, Dinko Šokčević i Arijana Kolak Bošnjak, no i drugi autori dali su svoj doprinos istraživanju ove teme kada su je se doticali obrađujući djelovanje drugih političkih stranaka.
4. Trenutno stanje istraživanja i inovativnost budućih istraživanja na temu: Oblikovanja modernog dubrovačkog političkog i kulturnog identiteta kreće se oko oblikovanja modernog dubrovačkog političkog i kulturnog identiteta u nekim je od svojih najbitnijih komponenti ostalo neistraženo, podjednako u hrvatskoj, kao i u inozemnoj historiografiji. Napose se to odnosi na fenomen dubrovačkih Srba katolika i s njegovom genezom provezan fenomen slovinstva, koji su koincidirali s hrvatskim nacionalno-integracijskim procesom i u bitnoj mjeri utjecali na njegov tijek i dinamiku. Spomenuti fenomeni nisu se, zbog nacionalno-ideoloških postulata i zabrana režima SFRJ, unatoč objavljivanju nekoliko vrijednih studija, mogli objektivno i kritički znanstveno istraživati sve do početka 1990-tih. U međuvremenu na tom su planu učinjeni znatni pomaci, ali je preostala zadaća znanstvene elaboracija velike količine preostalog, u znanstvenom smislu znanstveno iznimno relevantnog arhivskog gradiva, napose rukopisne ostavštine najistaknutijih protagonista srbokatoličkog fenomena i fenomena slovinstva. Relevantnost projekta napose je sadržana u činjenici da je cjelovita elaboracija naznačenih fenomena nužna pretpostavka svake cjelovite analize dinamike i tijeka hrvatskog nacionalno-integracijskog procesa u gradu Dubrovniku, koji je, upravo zbog toga što je u svojim zrelim razvojnim fazama bio bitno određen sučeljavanjima s srbokatoličkim pokretom i ideologijom slovinstva, bio vrlo kompleksan i specifičan u općem hrvatskom kontekstu, ujedno slijedeći nacionalno-integracijsku matricu politički odijeljene Hrvatske i Slavonije, pomlađivanjem dubrovačkog narodnjačkog kruga i oblikovanjem dalmatinskog pravaštva s Franom Supilom kao njegovim najistaknutijim reprezentantom. Znanstveni radovi objavljeni nakon 1990-tih, nisu mogli nadoknaditi gotovo potpun izostanak radova o srbokatoličkom fenomenu i fenomenu slovinstva u ranijem razdoblju te je nastavak njihova istraživanja, u sklopu analize oblikovanja modernog dubrovačkog hrvatskog političkog i kulturnog identiteta, neprijeporno znanstveno ne samo potreban, nego i nužan. S tim u vezi treba posebice uzeti u obzir činjenicu da upravo naznačena podprojektna istraživanja u interdisciplinarnom diskursu – uključujući rezultate istraživanja lingvista i povjesničara hrvatske književnosti – pružaju znanstvene argumente za osporavanje sve izraženijih srpskih pseudoznanstvenih presizanja za dubrovačkom književnom te općenito kulturnom baštinom. Inovativnost projekta: proizlazi iz njegove važne uloge u otkrivanju novih, historiografski relevantnih, dosad nepoznatih ili nedovoljno elaboriranih činjenica vezanih uz oblikovanje modernog dubrovačkog političkog i kulturnog identiteta.
5. Za oblikovanje modernog hrvatskog društva iznimno je važna manjinska tema: Židovske obitelji i pojedinci u razvoju hrvatskog modernog društva i države. Nakon proglašavanja emancipacije prvo u Austriji (1867.) i Ugarskoj (1867.), Židovi potpunu ravnopravnost stječu i u Hrvatskoj iako s nekoliko godina zakašnjenja (1873.). Nakon 1873. i zadobivanja građanske ravnopravnosti, za židovske obitelji doseljene početkom 19. stoljeća nastupilo je novo razdoblje u kojem su punopravno mogle sudjelovati u razvoju modernog hrvatskog građanskog društva. Istaknuti pojedinci sudjeluju u radu gradskih poglavarstava, županijskih skupština te je nekoliko zastupnika židovskog porijekla u Hrvatskom saboru. Tijekom druge polovice 19. stoljeća počinju se unutar židovske zajednice izdvajati židovske obitelji koje će do kraja 19. stoljeća postati dio „hrvatske građanske elite“. Kada govorimo o stanju istraženosti istaknutih židovskih obitelji i pojedinaca koji su djelovali u razvoju hrvatskog modernog društva i njegovim privrednim, kulturnim, društvenim i političkim institucijama, najproučavanija je židovska obitelj Alexander i njezini članovi. Iako se u raznim tekstovima o Židovima spominju i druge znamenite židovske obitelji, uglavnom se navode biografski podaci; ili se piše o njihovim poduzetničkim pothvatima, a niti jedan rad ili istraživanje do sada nije objavljen koje bi istražio obiteljske i poslovne veze te njihovu zajednički ulogu u razvoju hrvatskog društva nekoliko istaknutijih židovskih obitelji u Hrvatskoj (npr. Deutsch Maceljski, Siebenschein, Prister, Weiszmayer, Sorger …). Na ovom projektu moj zadatak bio bi na temelju analize primarnih (matične knjige, izvještaji, zapisnici poglavarstva, razni zapisi, novinski članci, i dr.) i sekundarnih izvora (objavljene biografije, sjećanja) kao i domaće i inozemne literature istražiti obiteljske i ekonomske veze među imućnijim židovskim obiteljima u Zagrebu. Koliko nam trenutno dostupne biografije Židova pokazuju, istaknuti pojedinci židovskih obitelji sklapali su brakove sa najstarijim i vrlo utjecajnim zagrebačkim židovskim (Family network), kasnije i katoličkim i pravoslavnim obiteljima, družili se s plemstvom te tako sklapali unosna poznanstva i veze koje su im omogućile ubrzani uspon u društvu i ulazak u razne institucije. Isto tako, istraživalo bi se u kojim su sve institucijama članovi tih obitelji djelovali te koliko je „family network“ djelovao ne samo u druženju i poznanstvima sa istaknutim pojedincima u hrvatskom društvu, već i na razini Monarhije. Budući da su židovske obitelji u Hrvatskoj rodbinski i poslovno bile povezane za židovskim obiteljima u austrijskom i mađarskom dijelu Monarhije, pokušalo bi se istražiti kolike su te veze (family network and business connections) bile jake i koliko su olakšavale ili otežavale prijem istaknutih židovskih pojedinaca u hrvatsko društvo.
6. Istraživanje teme Hrvati i slavenski svijet: kulturno – povijesne veze i transferi uzajamnosti biti će fokusirano na proučavanje kulturno – povijesnih veza Hrvatske (hrvatskih zemalja) s predstavnicima drugih slavenskih naroda, u kontekstu djelovanja pojedinaca i grupa u procesu obostranog prožimanja i njihovog zajedničkog uključivanja u sveeuropsku komunikaciju od kraja 18. i do početka 20. stoljeća, s naglaskom na hrvatsko – ruske veze unutar tri kronološko-tematske cjeline: a) preporodno razdoblje; b) postpreporodno razdoblje nakon Krimskog rata do 1880. i c) razdoblje tzv. Srebrnog vijeka do postrevolucionarno – migrantskog razdoblja. Poseban naglasak biti će stavljen na ocjenu uloge Rusije i ruske vanjske politike u oblikovanju kulturno – političkog ozračja, koje je izravno ili neizravno utjecalo na položaj hrvatskih zemalja u regionalnim i širim međunarodnim okvirima na putu nastojanja hrvatskih predstavnika da iskoriste panslavensku ideju kao platformu za povezivanje s drugim Slavenima Monarhije, u borbi za očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta, kao i postizanje državnog suvereniteta s potencijalnim oslonom na Rusiju. Metodologija rada: povijesno-tipološka, povijesno-komparativna, retrospektivna, povijesno-sistematska, strukturno-dijakronička.
7. Trenutno stanje istraženosti teme Hrvatski udrugar (1905.-1914.) : zadružni pokret u hrvatskim zemljama do Prvoga svjetskog rata iziskuje prikupljanje literature i analizu dosadašnjih znanstvenih spoznaja o fenomenu i utjecaju zadrugarstva na gospodarski i socijalni položaj hrvatskih zemalja do 1918. godine. Naime, zadrugarstvo je kao pokret (kroz svoje tri sastavnice: štedionice, te proizvodne i potrošačke zadruge) u 19. i na početku 20. stoljeća predstavljalo važnu modernizacijsku snagu, koja je odozdo (organiziranjem sitnih štediša, te malih proizvođača i individualnih potrošača) – kroz plasman povoljnih kredita, jamčenje otkupa poljoprivrednih proizvoda i povoljniju nabavu sjemena, alata, pa i robe široke potrošnje za svoje članove – djelovalo na poboljšanje investicijskih mogućnosti u obrtu i poljoprivredi, te na razvoj gospodarstva i društva općenito. Pri istraživanju zadrugarstva upotrebljavati će se komparativna, statistička, povijesna, deskriptivna metoda. Edukacija i publiciranje dobivenih rezultata. Svrha predložene istraživačke teme je revidiranje, približavanje i produbljivanje postojećih saznanja o važnosti zadružnog fenomena u hrvatskim zemljama, o utjecaju Katoličke crkve na zadružni pokret, o komparativnim njemačkim, austrijskim, slovenskim i talijanskim primjerima i dr. Inovativnost, odnosno aktualnost teme sastoji se u tome što je predmet proučavanja i dalje relevantan, pa se može aktualizirati njegova primjenjivost na gospodarsku aktivnost, društvene probleme i demografske izazove Republike Hrvatske.

Sukladno gore iznesenom, možemo zaključiti da istraživački tim internog projekta Hrvatska i Europa: institucije i pojedinci u razvoju modernog društva i države Odjela za modernu povijest Hrvatskog instituta za povijest bavi se društvenom modernizacijom hrvatskih zemalja od konca 18. stoljeća, pa sve do polovice 20. stoljeća. U suštini, istraživači polaze od u literaturi poznatih činjenica, važnih aktera i ključnih institucija, koje se uzgred spominju ili manje ili više površno poznaju u historiografiji, te imaju za cilj proučiti i staviti u novo svijetlo, kako pojedince (visoke činovnike, intelektualce ili poduzetnike) te važne obitelji na hrvatskoj javnoj sceni, tako i institucije, koje su odigrale značajnu ulogu u nacionalno-integracijskim procesima, u unapređenju gospodarstva i u modernizaciji hrvatskog društva općenito. Istraživači će se koristiti historiografskim metodama istraživanja i kritičke analize izvora, kvantitativnim metodama pri raščlambi statističkih podataka, te prozopografskom metodom pristupajući proučavanju uloge pojedinaca. Nove spoznaje će pretočiti u znanstvene članke, koje će objaviti prvenstveno u znanstvenim časopisima referiranim u SCOPUS i WoS bazama, te u A1 časopisima, kao i u zbornicima, te će pripremiti nekoliko znanstvenih monografija i 2 doktorske disertacije. Nadalje, iste će spoznaje prezentirati na znanstvenim skupovima, te studentima kroz izvođenje sveučilišne nastave. I konačno, kroz diseminaciju rezultata istraživanja, oni će nastojati doprijeti do što širih krugova zainteresirane publike.